|
|
| < | lipanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Poruke iz moga dana...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Imam 14 godina i pišem vam pričice i komadiće iz mog života i nadam se da ćete i vi naučiti i shvatiti nešto...
Dugotrpno mučenje je napokon nestalo!
Osjećam se kao ptica jer su mi od sada otvoreni novi horizonti!
Sve je tako lijepo otkako je škola završila!
Ja sam se napokon vratila pisanju... Uh koliko nisam pisala post...
Neću više pisat u onim svojim ''metaforama'' jer mi je ovako lakše a i čitatelji lakše shvaćaju o čemu ja pišem...
Kod mene nema nekakvih posebnih događaja.
Jest da sam stalno pisala tužna ove postove, odlučila sam i to malo izmjenit... Sada sam happy iako me Ljubav ne služi kao prije ali zato ono važnije, prijateljstva mi se nadograđuju jedan na drugog! Ipak je to najvažnije; da sam happy!
Inače, ja sam završila s osnovnom školom i toga mi je žao...
Sjećam se svog prvog dana kad sam stupila u tu školu. Bila sam jako sretna što ću napokon u školu. Sjedila sam s svojom već tada i sada dobrom prijateljicom koja je uvijek tu uz mene... Kako sam rasla, tako sam se i kretala prema odrastanju i novom geneacijom razreda. U petom sam razzu počela u ''onu'' fazu kad sam se totalno počela mjenjati.
Naravno, to se zove pubertet, ali nisam se time previše zamarivala. Dobila sam i novu razrednicu.
Za nju sam oduvjek mislila kako je zločesta kad se na nas izdere, kako je glupa kad mi ne odgovori na neko pitanje ili kako me ne voli ako sam kod nje dobila lošu ocjenu... Ali tek sada u 8. razredu, kad sam vidila suze u njenim smeđim očima da joj je žao što odlazimo, shvatila sam da je ona zapravo cijelo vrijeme nama htjela dobro, da je ona prlično zanimljiva, dobra i pametna osoba koju ja nisam dovoljno dobro upoznala. Ona je također i meni htjela dobro, svakome je htjela dobro... Žao mi je što to tek sada shvaćam... Žao mi je i prijatelja koje sam morala pozdravit, neke možda i zauvijek... Vidjet ćemo se na ulici ili negdje drugdje, ali to više neće biti ''to'' što je bilo u osnovnoj... Bolan rastanak ali i prilika da u srednjoj upoznam i nove prijatelje...
Eto to je to od mene!
Desilo mi se da sam vidila koliko imam PRAVIH prijatelja, koliko me oni poštuju, koliko im značim, koliko me vole i koliko sam ja vezana za njih.
Desilo mi se d bi je bilo jako mučno i ostala sam kod kuće i nisam išla u onu zgradu u koju idem obično 5 puta na tjedan. Nakon učenja u ''toj zgradi'', moji u me prijatelji nazvali i pitali me kako sam. Tada sam vidila zašto je moj NAJBOLJI. Ujutro (odlazak u tu zgradu je bio organiziran po podne) me nazvalo još prijatelja da kako sam, kada ću krenut s njima prema ''toj zgradi''...
Wow! Koliko samo u životu znači imat samo jednog takvog prijatelja, a kamo li više!!
Desilo mi se i da je moja Ljubav, o kojoj sam vam već pričala, stavila svoj dlan na moj!! U sebi sam osjetila nevjerojatnu buru i lice mi se rastegnulo kao i kada ispričam nešto smiješno. To se zove veselje, radost...
Sutradan smo lijepo razgovarali, pa me i to učinilo sretnom!!!
**Dakle mali zaključak, njegujte prijateljstvo, bit ćete stretni!!!
Promjene... Sva se zapravo mjenja...
Mjenjaju se moji prijatelji, mjenja se ovaj svijet, mjenjaju se brojke na kalendaru, mjenjaju se događanja... Sve se mjenja.
Ja trebam svoju pobjedu, ne pobjedu koju sam doživila na državnom nego SVOJU osobnu pobjedu i trebam se promjenit. Ja volim sebe kakvu sam, ali ne volim to što moja prijatejica s kojojm djelim mamu i tatu misli da se trebam promjenit.
Riječ je o mojoj Ljubavi koja me napustila...
Jednostavno je otišla.
Njen pozdrav nisam ni osjetila.
Ali osjećam da je nemam.
Nemam je jer me ona povrijedila rekavši mi razne uvrijede, a samo je htjela ostati iskrena, pre iskrena.
Meni je sada jako žao što sam cijelo vrijeme glumila neodoljivu kako bim dobila svoju Ljubav ali me Ljubav samo ponizila rekavši mi netočnu informaciju, vrlo uvrijedljivu...
I sada sam na kraju sama... Neznam ni sama što radim da uvijek ispadnem povrijeđena... Jednostavno, ne znam, samo znam da laži bole, laži bole, laži bole, bolne laži...
Danas me probudilo zvonce mog telefona ''u'' kojem je bila moja frendica. Tekao je i ovaj kišni dan.
Ali moramo se još malo strpit i pričekat sunčane dane. Moramo čekati, čekati...
Tako sam ja danas čekala. Čekala sam svoj obrok u jednoj zgradi u kojoj se prodaju takve stvari... Uđem u tu zgradu i pogledavam okolo i stignem do visokog staklenog stola u kojem je bila sama saharoza i tijesto. No morala sam čekati. Kad ono uđe u tu zgradu gomila srednjoškolaca i naručučuju svoje obroke. Ja sam čekala.
Neki naručuju obrok. Ja sam čekala.
Neki samo stoje i pune redove. Ja sam čekala.
Neki su šaljivo razgovarali s tetama koje su stajale iz tog velikog i visokog staklenog stola. Ja sam čekala.
Pozdravila me susjeda 100 metra iza i naručila svoje. Ja sam čekala.
Progurali su me do zida. Ja sam čekala.
Izgledala sam neprimjetno. Ja sam čekala.
A onda bog blagoslovio jednog maturanta koja me spomenuo i reklo ljudima koliko ja čekam. Ja sam čekala.
Niko se nije obazirao na te njegve riječi. Ja sam čekala.
I kad napokon cijela srednja izdavila svoje. Ja sam došla na red.
Naručila sam svoje.
Onda sam shvatila kako se ljudi mjenjaju. Jedan mi je od tih srednjoškolaca bio jako super frend ali me nije pozdravio nego se našalio o nečem vezano za mene. Strašno!! Ljudi se stvarno mjenjaju... A meni je žaoo što to ne mogu spriječit i vratit stare dane...
Danas sam bila u kupovini odjeće.
I sada bi kao trebala biti sretna??
Kako me može jedan komad odjeće toliko usrećit??
Pa mene će taj ''komad'' držat sretnu nekoliko dana i on opet postat samo dio mog ormara...
Jednom će postat i nekakva krpa ili OUT današnje mode koja se neprestano nosi...
Takva će biti budućnost te majce a što sa mnom??
Ja ću si opet vjerovatno kupit drugu koja će biti IN i sve opet ista priča...
Ljudi su danas pravi materijalisti!!
Misle da će ih odjeća, CD, kompjuter ili slično, usrećit.
Moramo pogledat koliko će ta sreća i trajat...
Ako pogledamo, bolje će (nekome) bit ako je sretan bar nekoliko trenutaka.
A ima i ''stvari'' koje nas usreće i budemo sretni cijeli život!!
Ima puno takvih stvari; pravi frend, brak, obitelj...
Bez obzira na sve, ima stvari koje nas mogu usrećit samo sve ovisi koliko će nam ta sreća trajati...
Hvala još jednom!!
Danas se desilo nešto posebno...
Mislila sam da ću plakati od sreće...
Desilo se to da smo jednoj osobi pokazali put, usmjerili je i dokazali da je bila na krivom putu...
Vodili smo jedan zreli razgovor u kojem je svako naučio nešto korisno...
Bio je to jedan lijepi trenutak da naučimo nešto i da tu osobu usmjerimo gdje treba...
Ta je Osoba i sama shvatila da je griješila i posložila si neke kockice u glavi...
Nama je sada jako drago da smo učinili dobro i tako postupili...
Malo sam razmišljala i shvatila da iskorištavanje nekoga je loš čin (to se i zna) ali teško je žrtvama!! Pa da se mene osobno iskorištava, ja nebi imala pojma o tome... Zato se uvijek moramo čuvati ko su nam prijatelji i žrtvama pomagati... Ne mora to bit (kao i u mom primjeru) iskorištavanje, mogu biti razne druge stvari...
Naravno, u šiframa ću vam prepričat u kratko...
*Osoba je upala u loše društvo
*Mi smo smišljale kako da je maknemo s tog društva
*Danas smo našle taj trenutak
*Sve smo objasnile
*Svi sretni i zadovoljni....
Hvala, lijepo da se i iz ove priče naučilo nešto novo...
Evo mene...
Danas je dan koji je se nije po ničemu razlikovao od ostalih...
Ipak je to samo dio tjedna, dijelić mjeseca i djetlić godine...
Probidila sam se a vani je još bila tama...
Krenula sam u školu u ranu zoru, točnije, sedam sati.
U školi je sve kako je bilo i planirano... Vidila sam prijateljstvo, obrazovanje, dosadu i umor.
,,Nije škola laka... Stvarno nije''-Pomislih u jednom trenutku. Taj trenutak još uvijek traje i traje... Ovog se dana jedva sjećam. Osjećam se umorno jer sam se rano digla ,a i spavala sam jedva 5 sati...
Ljubav, nešto što čini svakog čovjeka... Mene osobito... Jedan dečko postoji u mojoj glavi. Ali mislim da sam ga svojim dojmom nekako povrijedila... Nisam ga razočarala nego na neki način povrijedila jer me pogledao tužnog lica...
Znam i sama kako i zašto. Ali nema veze. Pogladio me po glavi, ne znam zašto... Možda mi je oprostio ,a možda nije jer ja njemu tek praštam nešto što mi je nedavno napravio... Možda sam samo jedna od njegovih...
Ovaj blog, niti itko zna da postoji... Ovo je samo dio mog posta, dijelić ove stranica i dijetlić velikog interneta...
Moj prvi post.
Današnji dan je započeo prekidom nekog nejasnog sna... sjećam se nekakve plave boje... Ok, dobro da ga je prikinula moja budilica...
Moja frendica je došla po mene pa smo krenuli u put prema utvrdi zvanoj -škola-... I ona sam imala još neke terete na sebi... mislim da se to zove torba ali je TERET!!! Onda je započeo -showtime-!!! Počela je nastava... i tako 7 sati.... 7 Sati sam sjedila u toj klupi i ništa nisam razumjela.... JOJ!!!
Onda sam po blagoj kišici koja mi je pravila suze, išla doma...
Tako ''uplakana'' sam pustila Teret i sjetila se da me čeka još gomila posla iza mene... Huh....
